Obo meni

Izlega san se lita gospodnjega ’75 u Supetru. Mater mi je sve od prvega dana pa tako do danas. Pape je bi uvik pametan i u punoj forci je pisa aforizme u Pometa. Nona priprosta i vesela, nono remeta i zvonar. Jedan barba kotlovničar, drugi vodoinstalater, treći postolar, četvrti manoval. Svaki je jema svoju čakavicu. S očeve bande većinon prvoborci iz Slavonije.
Prvi kučin mi je bi Baćo. Dešvala me dežgracja tića Tihe ka i koze Milke koja se zadavila sama okolo cabla.

Škule san fini u Split pa jeman diplomu advokata s kojon mogu obrisat guzicu jerbo san danguba i ne lavuran nigdi. Ne znan je se vo maškaranje s lapišen po kartušini more zvat lavuron. Pišen libre, digod duhovne, a veće vako satirične.

Šjor Farabut se okoti lita 2019. na kauču u materinoj kući dok me je mater gonila da gren na rivu iškat ženske. Iz dubokih duševnih boli san peška Šjor Farabuta, starega prižencu koji sve čini da ne najde žensku svojih snova, a materi čini fintu da panulaje sve u šesnajst.

A zač Farabut? Jedan put san kra trišnje i jedan mali berekin me ćapa i govori mi “Vi ste šjorFarabut!” Jema je mali prav, veći dil života farabutajen i rutajen pizdarije.

Čakavica šjor Farabuta se fermala na pol bračkega kanala; sela je na vapor u Supetar i kokolaje sa sa čakavicon starega Splita, a napose onon ča ju je pisa najveći đogadur dalmatinskih besidi barba Miljenko Smoje.

Frnjokule i Furbarije šjor Farabuta su moje prve dvi skaline u čakavici, a paričajen se na veli procešjun uzbrdo. Odizgar mogu čut nonu kako se smije ovin batudama u kojima san ka šaltur pribotuna veleti besidi naših lipi starih judi ča Dalmaciju činidu vičnin teatron.

Za kraj mogu reć da ne išken ve žensku. U dubokoj žalosti i boli javijen svin šesnin šinjorinama da je u mene sad Borščica, beleca i mirakul od žene, koju san peška u vrime gvere u Ukrajini. Kako san ve dva puta ižginca srce na vičnin jubavima, ovu treću je amenovala mater.

Zdravi i veseli bili, na velu mi je radost ako guštate bokun u ovin besidama!